Brodotrogir d.d.

Sales department (shipyard)
ph. + 385 21 883 - 201
fax. + 385 21 883 - 417
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Sales department (shiprepair)
ph. + 385 21 883 - 303
fax. + 385 21 883 - 406
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Alpinist Duško Čubrilo na južnoameričkoj planini Aconcagua

Duško Čubrilo, skelist  u  Brodotrogiru,  aktivni je alpinist koji se nedavno vratio iz Južne Amerike  gdje je pohodio  planinu Aconcagua  i želio pokoriti njezin vrh od  6962 m.   Nije   to njegov prvi uspon,  pokorio je on brojne vrhove  od  Europe, Afrike,   Azije i Amerike. Pred kraj 2014.  kao član ekspedicije boravio je i na Himalaji, najvišem planinskom masivu svijeta, koji se nalazi između Tibetanskog visočja  i Indije. Tom prigodom penjao se na planinu  Ama Dablam (6815 m) , treći  vrh na Himalaji  dopušten za alpinizam.
Tijekom razgovora otkrio nam je  kako je protekao njegov uspon na Aconcaguu,   što se sve izdogađalo tijekom boravka  ekspedicije na  toj planini, podijelio je s nama  iskustva s drugih putovanja i kazao da mu je Stipe Božić alpinistički uzor.  

 

G.Čubrilo, aktivni  ste alpinist, član HPD Malačka, stalni  član Gorske službe spašavanja i penjačko alpinističkog kluba Macaklin. Možete li nam reći kako ste otkrili čari alpinizma  i kada ste se počeli aktivno baviti ovim sportom i obilaziti najopasnije planine svijeta?

Želju za planinarenjem  otkrio sam davno.  Najprije sam upisao planinarsku školu, potom  i penjačko- alpinističku školu u planinarskom društvu Mosor u Splitu. Tijekom pohađanja ove dvije škole naučio sam planinariti u zimskim i ljetnim uvjetima  i poštivati svu ljepotu,  ali i surovost planina.  U planinarskim društvima  pronašao sam  ljude istih interesa i priča je krenila.
Moj prvi zahtjevniji  uspon zbio se  2007. kada sam se popeo  na  vrh Mont Blanc-a (4810 m), nakon čega su se usponi samo nizali: Vrh Elbrus ( 5642 m) na Kavkazu osvojio sam  2008., Mont Blanc  2009. po drugi put , najveći  balkanski vrh Musala (2925 m) i još mnogo, mnogo drugih.

Nedavno ste se vratili iz Južne Amerike gdje ste pokušali osvojiti  6962 m visok vrh Aconcagua, najveći  u južnoameričkim Andama. Bila je to zasigurno vrlo zahtjevna ruta, kako je prošao taj pothvat, jeste li  osobno zadovoljni postignutim rezultatom?
Naravno da sam zadovoljan postignutim rezultatom, iako smo uslijed vremenskih neprilika morali odustati od uspona na samo 400 m od cilja ili još  4-5 sati hoda.  Tog dana kada smo se morali vratiti puhao je jak vjetar od 100 km/h i nosio je sve pred sobom, a samo dva dana ranije u sličnim vremenskim uvjetima poginula su dva alpinista iz Koreje, a dok sam ja bio tamo njihova  tijela još nisu bila pronađena.  Našu ekpediciju činilo je sedam alpinista. Nas pet se popelo na  6500 m dok su dvojica odustala na  6000 m. U ovim situacijama važno je razumijeti  jezik prirode  i poruke koje vam šalje,  što znači živ  i zdrav vratiti se svojoj kući.

cubrilo-2

Koliko je dana trajao Vaš uspon?  Što Vas se najviše dojmilo na tom putu, kada je bilo najteže,  na koje ste sve prepreke nailazili?
Uspon je trajao 22 dana. Bilo je to još jedno nezaboravno iskustvo. Najviše me se na tim usponima dojme ljudi, potpuni neznanci za vrlo kratko vrijeme postanu ti najbolji prijatelji s  kojima dijeliš zlo i dobro. Na ovom putu najviše je bilo alpinista iz Južne Amerike, ali i iz svih drugih krajeva svijeta.  
Uspon je dobro organiziran, ali naporan, jer snagu nam je uz  zahtjevan uspon  nosio i rusak na leđima težak tridesetak kila, a u njemu su se nalazile samo osnovne stvari od šatora, malog kuhala i najosnovnije hrane potrebne za preživljavanje.  Ali zato kad smo se vratili u civilizaciju  imao sam priliku probati  južnoameričke delicije, biftek  od goveđeg mesa  i vrhunska argentinska vina , uistinu nešto izvanredno.  
Najteže je bilo  kad smo shvatili da pred sam cilj moramo odustati i vratiti se natrag, ali u tim situacijama razum brzo prevlada. Ako se oglušiš  i ignoriraš upozorenje prirode onda znaš da može  sve krenuti po zlu i tragično završiti. Najgore je kad čuješ da  je na tom putu,  kojeg i sam moraš proći  poginuo netko od alpinista. Treba malo vremena  da  se saberu misli  i krene dalje  na put u nepoznato jer radi male  nepažnje to se može dogoditi  svakome od nas.

Kako ste se osjećali  kada ste krenuli   u osvajanje ove  nimalo pitome planine, što je to u Vama što Vas unatoč raznim prostornim i vremenskim opasnostima  vodi prema vrhu?cubrilo-3
Uvijek me vodi želja  za osvajanjem vrhova, pa sam tako želio osvojiti i najveći vrh Anda- Aconcagua-u. U ekspediciji  je vladala  vrlo pozitivna atmosfera , svi smo imali isti cilj, popeti se do vrha i zajedno podijeliti radost uspjeha . Taj osjećaj radosti i zadovoljstva   znan je samo ljudima koji su tu bili i to osjetili,  to se riječima ne može opisati, neprocjenjiv je to osjećaj.
Uvjeti boravka u Nacionalnom parku Aconcagua  strogo  su kontrolirani. Kampovi  se postavljaju na unaprijed  označenom mjestu, a staze se tijekom uspona ne  smiju napuštati.  
Sve svoje pothvate upisujem u Planinarski dnevnik,  da se jednog dana mogu prisjetiti gdje sam i s kim bio i što sam radio.

Koji je uspon u vašem pamćenju  ostao najupečatljiviji ?
Svi usponi  su mi ostali u lijepom sjećanju. Uz već navedene vrhove osvojio sam i najveći vrh Sjeverne Afrike u Maroku-Veliki Atlas  (4100m), a pohodio  i Himalaju želeći se popeti na vrh  Ama Dablam (6812m).

cubrilo-4Pred kraj 2014. godine bili ste član ekspedicije  koja  se penjala  na vrh planine  Ama Dablam na Himalaji. Zašto upravo taj vrh  i jeste li  uspjeli u svom naumu?
Ama Dablam je za mene bila nešto potpuno novo, planina na nekom drugom kraju svijeta. Nismo se uspjeli popeti do samog vrha koji iznosi  6812 m već smo došli do 6200 m. Pratile su nas  vremenske nepogode, ali je i  staza  bila  tehnički vrlo zahtjevna . Staza prema vrhu je obilježena i strogo nadzirana od agencije koja  uređuje penjačke staze i užad za napredovanje prema vrhu. U slučaju neke   tragedije konopi popucaju i treba vremena da ih ljudi iz agencije   vrate u  ispravno stanje, a bez označene staze i  ispravnih konopa nema ni uspona.
Baš zbog te tehničke zahtjevnosti sam i želio osvojiti ovaj vrh jer uz fizičku i psihičku sposobnost  uvjeti penjanja zahtjevaju  i  spretnost u rukovanju tehničkim pomagalima.  
Razlika između uspona na Aconcagui  u Južnoj Americi  i  Ama Dablam na Himalaji je velika.   Uspon na planinu Ama Dablam bio je tehnički zahtjevniji ,  ali su nas  pri usponu pratile šerpe, nosili  su naše stvari,  podizali nam  šatore  i kuhali , a za vrijeme  uspona na  Aconcagui sve smo to morali sami. 

Kako se pripremate i koliko traju pripreme pred  polazak u tako udaljene i opasne planine,   što sve morate napraviti  kako biste ostvarili svoj cilj?  Što to znači kada alpinist mora proći aklimatizacijsku fazu pred uspon?  
Stalno radim na fizičkoj izdržljivosti, ali 5-6 mjeseci pred uspon to je mnogo intenzivnije. Uz planinarenje  vozim bicikl i trčim. Osim toga potrebno se i psihički pripremiti jer dolazak u neku potpuno novu civilizaciju iziskuje brzu prilagodbu. Nemali broj alpinista dolaskom u novu sredinu odmah odustane jer se prestraše visine, neizvjesnosti, grube prirode, hrane, bolesti i slično,  a kako bih to sve i sam pobjedio  moram biti spreman  i odlučan u svom naumu.  

Aklimatizacijsku fazu prolaze svi alpinisti. Tijelo se  mora pripremiti za nedostatak kisika u organizmu kojeg je na većim visinama sve manje i manje,  npr. na visini od  5000m kisika je upola manje nego li u uobičajnim  uvjetima življenja.  Dakle, tijelo treba pomalo navikavati i vrhove planina osvajati postepeno. Uvijek krećemo od visine cca 2000m i postepeno je dižemo. Na svakoj slijedećoj visini ostajemo po 2-3 dana. Pred svaki novi polazak rendžeri mjere tlak, disanje  i kisik u krvi.  Ukoliko su mjere zadovoljavajuće nastavljamo put, a ukoliko ne  alpinisti se  isključuju s daljnjeg uspona i vraćaju u kamp.

Tko su zapravo ljudi  s kojima se upuštate u ovako riskantne pothvate i kako se okupljate?
Put u Južnu Ameriku organizirala je agencija  Extreme Summit Team i ja sam jedini Hrvat koji se preko nje  uključio u ovu ekspediciju. Uvjet za priključenje je bio osvojeni vrh od 5000m što sam ja osvojio  na Kavkazu popevši se na vrh Elbrus od   5642 m. Nikog nisam poznavao i tek sam se tamo upoznao s članovima ekspedicije, ali zajednički interes i želja za osvajanjem vrha brzo nas je zbližila i sprijateljila.

Kakvi su Vam daljnji planovi,  imate li nekih specijalnih želja?
Kratkoročni planovi su da se vratim  Alpama, u Italiju, Austriju, Francusku. Ima vrhova na kojima do sada nisam bio i  jednostavno me privlače  da ih osvojim, a za dugoročne planove ću već vidjeti. Znam da će se nešto iskristalizirati, a kada i gdje to još u ovom trenutku ne znam.

I na kraju poruka, naročito mladima, biste li  im preporučili da se bave ovom vrstom sporta i na koji način da započnu svoj put u osvajanju vrhova ?
U svakom slučaju bih savjetovao bavljenje ovim sportom jer sve aktivnosti se odvijaju u prirodi.  Boravak u  prirodi  sjedinjuje duh i tijelo,  jača zdravlje, pomiće vlastite granice fizičke i psihičke  izdržljivosti,  a dobrom druženju i prijateljstvima nikad kraja. Svi koji osjete da imaju neke afinitete prema planinarenju neka dođu u HPD Malačka ili neka se učlane u bilo koje drugo planinarsko društvo, družit ćemo se i učiti zajedno, pohoditi planine i radovati se svakom novom uspjehu.

Duško Čubrilo: Alpinistički uzor mi je Stipe Božić

s-bozic„Alpinistički uzor mi je Stipe Božić. Radi se o  čovjeku  koji je uistinu vrijedan poštovanja  jer podvige koje je on u svojoj karijeri ostvario   malo tko može ponoviti. Osim što je pravi profesionalac,  on je i čovjek i prijatelj i mentor. Svaki njegov savjet pred put mnogo mi znači i uvelike mi olakša boravak u surovom planinskom okruženju“.             

S obzirom na bogato iskustvo  nije ni čudo  da riječ g.Stipe Božića  u svijetu alpinizma mnogo znači i da iskusni alpinisti kao i početnici  traže njegovo mišljenje i savjet, ali po njegovom uvjerenju  cijela mudrost alpinizma je u čovjeku, a ne u prirodi.  

„ Uvijek im ukazujem da odvagnu svoju želju za usponom na neki vrh sa svojim mogućnostima jer najveće opasnosti su one opasnosti koje čovjek nosi u sebi to jest ako se dobro ne pripremi za ono što ga čeka. Subjektivne opasnosti su često pogibeljnije od onih objektivnih opasnosti što su strmina, nadmorska visina, hladnoća i lavine“.

A sam g. Stipe Božić nemali je broj puta  dokazao da je  jači i od same prirode. Ne, ne radi se o borbi čovjeka i prirode, ljudskom izazovu ili prkosu već  naprotiv  o onom iskonskom  ljudskom  nagonu da živi u skladu s prirodom i njezinim zakonitostima.

„Ja neobično volim prirodu, a posebice planine jer su one ostale jadan od zadnjih djelova naše planete koje ljudska ruka nije nagrdila. Planine me izazivaju i s duhovne strane jer mi se čini da usponom prema vrhu dosežem nešto nadnaravno“.

 Mnogo mu je puta planina pokazala  i svoje najsurovije lice, ali  kada je bilo i najteže nije  poklekao  i nije se predao, a to je kako i sam kaže  bilo pri osvajanju  druge po veličini planine na svijetu.

„Možda sam na drugom po visini vrhu na svijetu bio u najvećoj životnoj kušnji kada sam nakon uspona na vrh morao zanoćiti na otvorenom bez opreme za spavanje, na strmoj litici na visini od 8000 metara. Spust s te planine, nakon dramatične noći, pretvorio se slijedećih dana u odiseju preživljavanja u kojoj se nažalost smrzao i umro moj prijatelj iz Slovenije Boštjan Kekec“.

Read 2444 times
Nalazite se ovdje: Home Media Centar Press Vijesti Alpinist Duško Čubrilo na južnoameričkoj planini Aconcagua